Novosti & Obavještenja
Koracima istine i pamćenja: Učenici Treće gimnazije na Maršu mira 2026.
Ponosni smo na našu ekipu koju su činili: Lajla Čolakhodžić, Amila Habibović, Umihana Kurtović, Anida Edhemović, Naida Suljević, Benjamin Ademović, Esma Šetić, Kanita Šetić, Alica Muftić i Ilma Škaljo.
U nastavku u cijelosti prenosimo emotivno i duboko svjedočenje naše učenice Lajle Čolakhodžić (II-6), koje na najljepši način opisuje solidarnost, snagu i lekcije koje su naši učenici ponijeli sa ovog plemenitog puta:
"O Maršu mira razmišljala sam već dugo. Smatrala sam da jednom moram proći tim putem, jer, kako kažu “na mladima svijet ostaje”. Važno je da mi mladi budemo upoznati s tragedijom koja je zadesila našu zemlju, da pamtimo i čuvamo istinu kako se nikada ne bi zaboravila.
Na ovaj put krenula sam s nadom da ću naučiti nešto vrijedno, nešto što ću nositi sa sobom kroz život i što će još više učvrstiti moju povezanost s domovinom. Nisam ni slutila da ću upoznati ljude s kojima ću se odmah povezati. U trenucima kada je bilo teško i kada sam pomislila da ne mogu dalje, uvijek je bila nečija ruka koja me podigla i ohrabrila. Vjerujem da je to zato što smo svi bili tamo iz istog razloga — da damo nadu i pokažemo da istina živi.
Bilo je trenutaka kada sam, zbog umora, bolova i žuljeva, pomislila da više ne mogu napraviti ni jedan korak. Tada bih se sjetila da ja imam ono o čemu su ljudi 1995. godine mogli samo sanjati — vodu, hranu, čistu odjeću, šator i sigurnost. Ta pomisao me vraćala u stvarnost i davala mi snagu da nastavim dalje, jer sam shvatila da se moj umor ne može ni porediti s njihovom borbom za goli život.
Na Maršu mira je bilo, koliko sam čula, oko 7000 učesnika. Ipak, taj broj je mnogo manji od broja žrtava genocida u Srebrenici, ali i od broja ljudi koji su u julu 1995. godine bili primorani krenuti na svoj Marš SMRTI, nadajući se da će pronaći spas.
Marš mira nije samo fizički izazov nego i psihički. Svaki korak nosi težinu historije, boli i sjećanja. Uprkos umoru, osjećaj da hodaš stazama kojima su nekada prolazili ljudi boreći se za opstanak daje posebnu snagu i podsjeća koliko je važno čuvati istinu.
Zahvalna sam profesorici i svima koji su bili uz mene, pružali podršku i učinili da ovo putovanje bude još značajnije. Ovo je iskustvo koje ću zauvijek nositi u srcu, a ako Bog da, naredne godine ponovo ću biti dio Marša mira."
Uprava škole i kolektiv Treće gimnazije upućuju iskrene čestitke svim učenicima na pokazanoj zrelosti, empatiji i istrajnosti, kao i profesorici Berini Hebib na vođstvu i nesebičnoj podršci tokom ovog zahtjevnog i važnog historijskog časa u prirodi. Hvala vam što ste osvjetlali obraz naše škole tamo gdje je to najvažnije.
U nastavku u cijelosti prenosimo emotivno i duboko svjedočenje naše učenice Lajle Čolakhodžić (II-6), koje na najljepši način opisuje solidarnost, snagu i lekcije koje su naši učenici ponijeli sa ovog plemenitog puta:
"O Maršu mira razmišljala sam već dugo. Smatrala sam da jednom moram proći tim putem, jer, kako kažu “na mladima svijet ostaje”. Važno je da mi mladi budemo upoznati s tragedijom koja je zadesila našu zemlju, da pamtimo i čuvamo istinu kako se nikada ne bi zaboravila.
Na ovaj put krenula sam s nadom da ću naučiti nešto vrijedno, nešto što ću nositi sa sobom kroz život i što će još više učvrstiti moju povezanost s domovinom. Nisam ni slutila da ću upoznati ljude s kojima ću se odmah povezati. U trenucima kada je bilo teško i kada sam pomislila da ne mogu dalje, uvijek je bila nečija ruka koja me podigla i ohrabrila. Vjerujem da je to zato što smo svi bili tamo iz istog razloga — da damo nadu i pokažemo da istina živi.
Bilo je trenutaka kada sam, zbog umora, bolova i žuljeva, pomislila da više ne mogu napraviti ni jedan korak. Tada bih se sjetila da ja imam ono o čemu su ljudi 1995. godine mogli samo sanjati — vodu, hranu, čistu odjeću, šator i sigurnost. Ta pomisao me vraćala u stvarnost i davala mi snagu da nastavim dalje, jer sam shvatila da se moj umor ne može ni porediti s njihovom borbom za goli život.
Na Maršu mira je bilo, koliko sam čula, oko 7000 učesnika. Ipak, taj broj je mnogo manji od broja žrtava genocida u Srebrenici, ali i od broja ljudi koji su u julu 1995. godine bili primorani krenuti na svoj Marš SMRTI, nadajući se da će pronaći spas.
Marš mira nije samo fizički izazov nego i psihički. Svaki korak nosi težinu historije, boli i sjećanja. Uprkos umoru, osjećaj da hodaš stazama kojima su nekada prolazili ljudi boreći se za opstanak daje posebnu snagu i podsjeća koliko je važno čuvati istinu.
Zahvalna sam profesorici i svima koji su bili uz mene, pružali podršku i učinili da ovo putovanje bude još značajnije. Ovo je iskustvo koje ću zauvijek nositi u srcu, a ako Bog da, naredne godine ponovo ću biti dio Marša mira."
Uprava škole i kolektiv Treće gimnazije upućuju iskrene čestitke svim učenicima na pokazanoj zrelosti, empatiji i istrajnosti, kao i profesorici Berini Hebib na vođstvu i nesebičnoj podršci tokom ovog zahtjevnog i važnog historijskog časa u prirodi. Hvala vam što ste osvjetlali obraz naše škole tamo gdje je to najvažnije.
Galerija slika
+1slika